U razgovoru s pojedinim prijateljima i poznanicima koji su također godinama u poslovnim krugovima, uglavnom se redovno naslušam onoga “Posa’ je posa’!”, a ja ga nikako ne uspijevam odvojiti od zabave, bilo to kroz odabir svojih djelatnosti, bilo u komunikaciji sa suradnicima. Iskreno, niti ne žalim, niti planiram to mijenjati.
Time sam već dao naslutiti tijek ovog (nadam se) serijala objava za koje ni sam u startu ne znam u kojem će obimu nastajati, u kojem pravcu se razvijati i tko će sve na njemu biti aktivan. Unaprijed se ograđujem ako ne pogodim ukus rijetkih posjetitelja, ali se ipak nadam da ću imati dovoljno istomišljenika s kojima ću moći koalirati u Vlast na ovoj stranici. 😉
Od nečega treba krenuti, pa krenimo iz početka:
Ideja je nastala prije nekoliko godina kad sam radio pravi posao u krivo vrijeme. Bio sam ugostitelj. Kažem PRAVI posao jer sam kroz njega upoznao predivne ljude i proveo s njima nezaboravne trenutke. Ne zbog toga što se bar zvao “4:20”, nego jednostavno tako, bilo je dobro. Dok je trajalo. A trajalo je kratko, bar taj dobri dio. Da pojasnim:
Bar je bio maaalo dislociran od centra, ali dovoljno blizu da se u njega dođe vrlo brzo, naročito ako se čuje glazba s nastupa u živo. I upravo na tom je konceptu sve bilo i zamišljeno, učestali nastupi raznih glazbenih izvođača, umjerene cijene i ugodno okruženje. No, iako sam prvotno imao potrebne dozvole, ispostavilo se da one nisu valjane, te da se decibeli moraju drastično smanjiti. 🙁 Naravno, sve je to rezultiralo brzim pokušajima da se “spasi što se spasiti da”. Jedna od ideja bila je uvođenje tzv. Silent Party-a u ponudu, no moje traganje za suradnicima na tom segmentu nije urodilo plodom.
Samo sam rijetkima dao do znanja da ću kad-tad pokušati aktivirati se upravo u tom segmentu, a jedan je (prepoznat će se sigurno) gotovo u svakom našem pozivu ili susretu pitao “Kad će više!?”. U trenutku kada ovo pišem već znam i kad nam je premijera, i gdje, ali i to da je upravo on jedan od glavnih aktera te večeri, na moju veliku radost. 😉